PM2.5 i PM10: sitne čestice, različiti izvori i različiti rizici

PM2.5 i PM10 često stoje jedna uz drugu na istoj karti, pa ih je lako doživjeti kao dvije verzije istog podatka. U stvarnosti obje oznake opisuju smjesu čestica, ali ih razvrstavaju prema veličini, a upravo ta veličina snažno utječe na to odakle čestice dolaze, koliko dugo ostaju u zraku i gdje završavaju nakon udisanja.

PM10 obuhvaća čestice aerodinamičkog promjera do 10 mikrometara. PM2.5 je sitniji dio tog skupa, do 2,5 mikrometra. Pojednostavljeno, PM2.5 je sadržan unutar PM10 frakcije, iako različiti instrumenti i postupci mjerenja mogu proizvesti manje razlike u trenutačnim očitanjima.

Ista oznaka može skrivati vrlo različit kemijski sastav

PM nije jedna tvar. Čestice mogu sadržavati sulfate, nitrate, amonij, crni ugljik, mineralnu prašinu, organski materijal, soli, metale i vodu, a njihov sastav ovisi o izvoru i atmosferskim procesima.^[1]

Zato visoki PM2.5 sam po sebi ne može dokazati da je uzrok drvo, promet ili industrija. Jednako tako, rast PM10 ne dokazuje automatski saharsku prašinu. Koncentracija govori koliko čestica određene veličine ima u zraku, ne od čega su napravljene.

Izgaranje češće podiže fini PM2.5

Dim iz kućnih ložišta, požara, prometa i drugih procesa izgaranja može sadržavati velik udio finih čestica. Zbog male veličine PM2.5 ostaje dulje suspendiran, lakše putuje na veće udaljenosti i može se širiti daleko izvan neposredne blizine izvora.

PM10 uključuje i taj fini dio, ali i veće čestice koje češće povezujemo s prašinom s tla i cesta, građevinskim radovima, mehaničkim trošenjem te prirodnim aerosolima. Tijekom suhog i vjetrovitog vremena PM10 zato može snažno porasti bez usporedivog rasta PM2.5.

Odnos PM2.5 i PM10 može dati koristan trag, ali nije kemijski potpis. Za pouzdano određivanje izvora trebaju dodatni podaci.

Manje čestice prodiru dublje u organizam

Veličina nije važna samo za mjerenje. Fini PM2.5 može doprijeti duboko u pluća, a dio vrlo sitnih čestica i njihovih sastavnica može prijeći plućnu barijeru i dospjeti u krvotok. Dugotrajna i kratkotrajna izloženost česticama povezana je s nizom kardiovaskularnih i respiratornih učinaka, zbog čega WHO lebdeće čestice smatra jednim od ključnih pokazatelja zdravstvenog opterećenja onečišćenjem zraka.^[1]

PM10 nije bezazlen samo zato što je veći. I krupnije čestice mogu nadražiti oči i dišne putove te pogoršati postojeće respiratorne tegobe.

Vrijednosti se mogu promijeniti vrlo brzo

PM koncentracija nije stalno svojstvo nekog grada. Može porasti nakon paljenja ložišta, promjene vjetra, prolaska dima, podizanja prašine ili tijekom temperaturne inverzije, a zatim se brzo smanjiti kada se atmosfera počne bolje miješati ili stigne kiša.

Zato jedan visoki rezultat treba staviti u vremenski kontekst. Kratak vrh na jednoj lokaciji i višesatno povišenje na cijelom području nisu ista pojava.

Optički senzori dobro vide trend, ali imaju ograničenja

SensorBox koristi optičko mjerenje čestica. Takvi senzori procjenjuju koncentraciju prema načinu na koji čestice raspršuju svjetlost, pa na rezultat mogu utjecati veličina i svojstva aerosola, relativna vlaga, magla, kondenzacija, protok zraka i stanje samog senzora. EPA navodi upravo vlagu, temperaturu i potrebu za provjerom kalibracije kao česte izazove kod niskobudžetnih senzora.^[2]

To ne znači da je svako odstupanje pogreška. Znači da rezultat treba čitati kao dio niza, usporediti s okolnim postajama i provjeriti meteorološke uvjete kada se pojavi nešto neuobičajeno.

PM2.5 i PM10 na AirQuality.city

AirQuality.city za obje frakcije prikazuje koncentraciju i zaseban AQI, a ukupni PM indeks postaje određuje nepovoljnija vrijednost. Time se brzo vidi koja komponenta trenutačno više utječe na prikaz, ali konačna interpretacija i dalje počiva na koncentraciji, trendu i lokaciji.

Najkorisniji zaključak nije da je jedna čestica "dobra", a druga "loša". Obje su važne, samo opisuju različite dijelove iste složene mješavine koju nazivamo lebdećim česticama.