Spalionice otpada i kvaliteta zraka: što se mjeri na dimnjaku, a što u naselju

Do 2035. Hrvatska smije odložiti najviše 10 posto nastalog komunalnog otpada. Plan gospodarenja otpadom za razdoblje od 2023. do 2028. izravno kaže da se taj cilj bez energetske oporabe ne može ispuniti, pa postrojenja za nju treba planirati i izgraditi. Plan računa na sustav koji bi godišnje energetski oporabio od oko 145.000 do oko 400.000 tona miješanog komunalnog otpada, ovisno o scenariju, a u većem scenariju još i 100.000 tona suhe tvari mulja iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda.^[1]

Polazište je daleko od tog cilja. Godine 2021. nastalo je 1.004.877 tona miješanog komunalnog otpada, a u postrojenjima za njegovu obradu prošlo je oko 145.000 tona, pa je, prema planu, više od 85 posto završilo na odlagalištima bez prethodne obrade.^[1] Izmjene plana iz srpnja 2025. poglavlje o energetskoj oporabi nisu dirale. Dodale su sanaciju šest onečišćenih lokacija u privatnom vlasništvu, među kojima je i Gospić.^[2]

Jedan je projekt već u fazi dokumentacije. Grad Šibenik u travnju 2024. potpisao je s Fondom za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost ugovor vrijedan 2.948.000 eura za projektno-tehničku dokumentaciju postrojenja koje bi u sklopu Centra za gospodarenje otpadom Bikarac energetski oporabljivalo gorivo iz otpada i prosušeni mulj. Fond izradu dokumentacije plaća u cijelosti.^[3] Gorivo iz otpada na Bikarcu se već proizvodi, ali se zbog nedostatka postrojenja za njegovu energetsku oporabu izvozi.^[5] Dokumentaciju izrađuje zagrebački Ekonerg, koji je u ožujku 2026. predložio izgaranje na rešetki. Voditelj izrade studija Željko Kedmenec tada je rekao da se tim rješenjem „postižu najstroži propisani standardi emisija”, a direktor Bikarca Robert Podrug najavio je da studiju utjecaja na okoliš planiraju predati ministarstvu prije ljeta.^[4] Je li predana, u javno dostupnim izvorima nismo pronašli. Javna tribina o planiranoj energani, na kojoj su najavljene teme rad postrojenja i njegovi mogući učinci na okoliš i zdravlje ljudi, sazvana je za 22. listopada 2026. u šibenskoj Kući umjetnosti Arsen.^[5] Brojke o emisijama tek trebaju doći iz studije utjecaja na okoliš. Ovise o tehnologiji, vrsti i količini otpada, sustavu pročišćavanja dimnih plinova i lokaciji.

Što se po zakonu mjeri na dimnjaku

Europska direktiva o industrijskim emisijama za spalionice i postrojenja za suspaljivanje otpada propisuje kontinuirano mjerenje ukupne prašine, ugljikova monoksida, dušikovih oksida, sumporova dioksida, klorovodika, fluorovodika i ukupnog organskog ugljika, uz iznimke koje nadležno tijelo može odobriti za pojedine tvari. Kontinuirano se prate i temperatura u ložištu te kisik, tlak, temperatura i vlaga dimnih plinova, a plin nastao izgaranjem mora se barem dvije sekunde zadržati na najmanje 850 °C.^[6]

Teški metali, dioksini i furani mjere se povremeno: najmanje dvaput godišnje, a u prvih 12 mjeseci rada svaka tri mjeseca. Granična vrijednost za dioksine i furane u ispuštenim plinovima iznosi 0,1 nanogram po normnom kubnom metru, kao prosjek uzorkovanja od šest do osam sati. Od izmjene direktive 2024. emisije u zrak prate se i izvan normalnih uvjeta rada, a one tijekom pokretanja i zaustavljanja, kad se otpad ne spaljuje, procjenjuju se mjernim kampanjama, primjerice svake tri godine.^[6] Za postrojenja koja spaljuju više od tri tone neopasnog otpada na sat zaključci o najboljim raspoloživim tehnikama iz 2019. idu dalje. Živa se u pravilu prati kontinuirano, a za dioksine i furane uz kratka mjerenja svakih šest mjeseci traži se i dugotrajno uzorkovanje jednom mjesečno, osim ako operater dokaže da su emisije dovoljno stabilne.^[7]

Dimnjak i zrak u naselju dva su različita mjerenja

Mjerenje na dimnjaku govori koliko postrojenje ispušta i u kojoj koncentraciji, prije nego što se dim razrijedi u atmosferi. Postaja u naselju mjeri nešto drugo: koncentraciju pojedinih tvari u zraku koji ljudi na tom mjestu udišu. Između ta dva mjesta dim se raspršuje, a koliko će ga se spustiti do tla ovisi o visini dimnjaka, temperaturi plina, vjetru, stabilnosti atmosfere, reljefu i udaljenosti. Utjecaj postrojenja zato se procjenjuje kombinacijom podataka o emisijama, meteorologije, modela raspršenja i mjerenja u okolnom zraku.

AirQuality.city na svojim postajama mjeri PM2,5 i PM10, a uz dio službenih postaja prikazuje i NO₂, O₃, SO₂ i CO kad su ti podaci dostupni.^[9] Trajan porast čestica u blizini postrojenja bio bi razlog za provjeru, ali istodobnost još ne dokazuje uzrok, jer isti zrak opterećuju promet, kućna ložišta, druga industrija, prašina, požari i onečišćenje doneseno izdaleka. Moguće je i obrnuto, da postrojenje ima problem s tvari koju obližnja postaja uopće ne mjeri. Klorovodik PM senzor ne bilježi, a teški metali i dioksini vezani za čestice u njegovu očitanju ulaze samo kao dio ukupne mase.^[6][7]

Dioksini u ljude ulaze ponajprije hranom

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, više od 90 posto ljudske izloženosti dioksinima dolazi hranom, ponajprije mesom, mliječnim proizvodima, ribom i školjkama, jer se dioksini nakupljaju u masnom tkivu životinja. WHO navodi da su nekontrolirane spalionice s nepotpunim izgaranjem često najveći izvori njihova ispuštanja i dodaje da postoji tehnologija kojom se otpad spaljuje uz niske emisije dioksina.^[12]

Sedam zastupnika u Europskom parlamentu iz klubova Ljevice i Zelenih u travnju 2025. upitalo je Komisiju o biomonitoringu oko spalionica u Ivry-sur-Seineu, Zubieti i Harlingenu te oko cementare u Turňi nad Bodvou koja spaljuje i otpad. Pozvali su se na izvješća objavljena na stranicama organizacije Zero Waste Europe, koja se zalaže za gospodarenje otpadom bez spaljivanja.^[10][11] Prema navodima zastupnika, ondje su u biljkama, tlu i kokošjim jajima nađene visoke razine teških metala i postojanih organskih onečišćujućih tvari, a dioksini u jajima često su bili znatno iznad dopuštenih vrijednosti u EU-u.^[10] Komisija je u lipnju odgovorila da njezina stručna skupina za industrijske emisije od 2022. raspravlja o praćenju bioloških pokazatelja oko spalionica te da izmijenjena direktiva traži praćenje emisija dioksina, furana i dioksinima sličnih PCB-a i izvan normalnih uvjeta rada. Na same nalaze iz jaja i tla ni na pitanje o moratoriju na spaljivanje odgovor se izravno ne osvrće.^[8]

Ništa od toga ne vidi se na karti kvalitete zraka. Postaja bilježi ono što je u zraku u danom satu, a ne ono što se godinama taloži u tlu i ulazi u hranidbeni lanac.

Što mora biti javno

Zahtjevi za nove dozvole za spalionice i postrojenja za suspaljivanje moraju, prema direktivi, biti dostupni javnosti dovoljno dugo da ih građani mogu komentirati prije odluke, a javni su i odluka te primjerak dozvole. Za postrojenja kapaciteta dvije tone na sat ili više javni moraju biti i podaci o radu i nadzoru postrojenja te o emisijama u zrak i vodu u usporedbi s graničnim vrijednostima.^[6]

Za lokalnu raspravu o budućem postrojenju to otvara konkretna pitanja: što će se i u kojoj količini spaljivati, koje su projektirane emisije, što će se mjeriti kontinuirano, a što povremeno, hoće li se pratiti tlo i hrana u okolici, gdje će biti postaje za okolni zrak i gdje će rezultati biti objavljeni. Na njih ne odgovara ni to zove li se postrojenje energanom ili spalionicom. Prema planu, do kolovoza 2022. nijedna tvrtka u Hrvatskoj nije imala dozvolu za spaljivanje otpada bez energetske oporabe, a dozvolu za energetsku oporabu imale su četiri tvrtke na pet lokacija, ukupnog kapaciteta 392.479 tona godišnje.^[1]

Ta postojeća postrojenja, međutim, traže gorivo iz otpada visoke kvalitete, a takvo gorivo čini najviše oko 20 posto onoga što ulazi u obradu miješanog komunalnog otpada. Zato plan zaključuje da se cilj za 2035. ne može ispuniti bez postrojenja koja mogu oporabiti i otpad šireg raspona kvalitete.^[1]