Dobra kvaliteta zraka ne znači čist okoliš: što nam slučaj Gospić zapravo pokazuje?

Slučaj nezakonito odloženog otpada u Gospiću posljednjih je tjedana otvorio nekoliko različitih pitanja odjednom: što se nalazi u otpadu, je li onečišćena podzemna voda, je li sigurna voda iz javne vodoopskrbe, što pokazuju analize hrane i može li se išta od toga vidjeti na karti kvalitete zraka. Država je 22. rujna predstavila plan sanacije lokacije, na kojoj se ukupno procjenjuje oko 44 tisuće tona opasnog i neopasnog otpada. Sanacija je podijeljena u četiri faze, a gotovo 33 tisuće tona odnosi se na zakopani otpad pomiješan sa zemljom i kamenom.^[1]

Upravo na tom primjeru dobro se vidi zašto pojam "kvaliteta okoliša" ne treba svoditi na jednu brojku. Dobra kvaliteta zraka na mjernoj postaji može značiti da u tom trenutku nisu povišene onečišćujuće tvari koje se prate, ali iz toga se ne može zaključiti jesu li podzemna voda, tlo ili hrana bez kontaminacije.

Što trenutačno znamo o Gospiću?

USKOK je 9. rujna objavio dokumentaciju povezanu s analizom PFAS spojeva u otpadu na lokaciji Bilajska 50, u sklopu istrage koja obuhvaća sumnje na kaznena djela protiv okoliša i gospodarstva.^[2] HZJZ je objavio da su PFAS spojevi pronađeni u otpadu i u podzemnim vodama iz piezometara u neposrednoj blizini odlagališta, ali ne i u analiziranim uzorcima vode iz javne vodoopskrbe.^[7]

Do 22. rujna HZJZ je izvijestio o ukupno 111 analiziranih uzoraka vode iz javne vodoopskrbe. Svi analizirani uzorci bili su zdravstveno ispravni, a PFAS spojevi ni u jednom nisu utvrđeni iznad granice određivanja.^[3]

HZJZ je 17. rujna objavio i rezultate ispitivanja lokalno proizvedene hrane u Gospiću. HZJZ je analizirao 32 uzorka prikupljena na 13 lokacija, pri čemu rezultati, prema njihovoj procjeni, nisu upućivali na opću kontaminaciju lokalno uzgojene hrane povezanu s odlagalištem.^[4] Jedan uzorak aronije bio je nesukladan zbog povišenog kadmija, ali HZJZ je naveo da na temelju dostupnih podataka nema osnove taj nalaz povezati s nezakonitim odlagalištem.^[4]

To ne znači da je pitanje sanacije završeno. Plan predviđa četiri faze uklanjanja otpada. Privremeno prekrivanje zakopanog otpada već je započelo, za oko 4.500 tona rasutog opasnog otpada uz silos odabran je izvođač koji će ga spaliti izvan Hrvatske, dok je za gotovo 33 tisuće tona zakopanog otpada u pripremi postupak nabave za sanaciju.^[1]

Gdje je u toj priči kvaliteta zraka?

AQI je indeks kvalitete zraka. Na AirQuality.city ukupni AQI temelji se na koncentracijama PM2.5 i PM10, pri čemu se prikazuje nepovoljnija od te dvije komponente.^[5] Na nekim službenim postajama dostupni su i podaci o NO₂, O₃, SO₂ i CO, ali oni se na portalu prikazuju zasebno i trenutačno ne ulaze u ukupni AQI.^[6]

To znači da ni vrlo dobar AQI ne može odgovoriti na pitanje ima li PFAS-a u podzemnoj vodi, metala u tlu ili nekog drugog kontaminanta u hrani. Mjerna postaja za zrak nije laboratorij za vodu ili tlo, baš kao što analiza vode iz slavine ne govori koliko je PM2.5 trenutačno u zraku.

Kod okolišnih incidenata zato je ključno prvo pitati što se uopće mjeri. Ako je problem povezan s podzemnim vodama, trebaju se uzorkovati vode. Ako postoji sumnja na kontaminaciju hrane, analiziraju se konkretni proizvodi. Ako je riječ o dimu, prašini ili emisijama u zrak, tada su podaci mjernih postaja važan dio slike.

Može li odlagalište ipak utjecati na zrak?

Može, ali odgovor ovisi o tome što se na lokaciji događa. Prašina s površine, požar, isparavanje određenih tvari ili radovi tijekom sanacije mogu stvoriti emisije u zrak. Međutim, iz činjenice da na lokaciji postoji kontaminirani otpad ne slijedi automatski da će standardna postaja za kvalitetu zraka registrirati problem.

Razlog je jednostavan: postaja mjeri samo one tvari za koje ima odgovarajuće instrumente. Ako senzor prati PM2.5 i PM10, vidjet će promjenu koncentracije lebdećih čestica, ali ne može iz same PM vrijednosti utvrditi njihov kemijski sastav niti dokazati da potječu upravo s određene lokacije.^[5]

Isto vrijedi za plinovite onečišćujuće tvari. Činjenica da službena postaja mjeri NO₂ ili SO₂ ne znači da mjeri svaki mogući spoj koji bi mogao biti prisutan u okolišu.^[6]

Zašto je jedna dobra vrijednost premalo?

Kod kvalitete zraka dodatni je problem prostorna i vremenska promjenjivost. Mjerna postaja opisuje svoju lokaciju, a koncentracije se mogu promijeniti s vjetrom, oborinama, lokalnim izvorima i dobom dana. Zato jedna dobra vrijednost u jednom satu ne može dokazati da nikada nije bilo epizode onečišćenja, baš kao što jedan loš sat ne dokazuje trajni problem.

Kod situacija poput Gospića vrijedno je pratiti trend zraka, ali ga treba držati u pravom kontekstu. Ako se pojave neuobičajeni skokovi PM2.5 ili PM10, to je podatak koji vrijedi istražiti. Nije, međutim, dovoljan za zaključak o tome što je izvor niti za procjenu stanja podzemne vode, tla ili hrane.

Što onda zapravo znači "okoliš je siguran"?

Takva rečenica bez dodatnog objašnjenja često je preširoka. Preciznije je reći što je analizirano, gdje, kada i kojim metodama.

U slučaju Gospića trenutačno postoje službeni rezultati prema kojima svih 111 analiziranih uzoraka vode iz javne vodoopskrbe zadovoljava kriterije zdravstvene ispravnosti, a PFAS spojevi nisu utvrđeni iznad granice određivanja. Analizirani uzorci lokalno proizvedene hrane također ne upućuju na opću kontaminaciju povezanu s odlagalištem.^[3][4] Istodobno, PFAS je utvrđen u otpadu i podzemnim vodama u neposrednoj blizini odlagališta, zbog čega se sanacija i daljnje praćenje nastavljaju.^[7][1]

To nije kontradikcija. Radi se o različitim uzorcima, različitim dijelovima okoliša i različitim pitanjima.

Najkorisniji zaključak zato nije da jedna vrsta mjerenja "dokazuje" stanje cijelog okoliša, nego upravo suprotno: zrak, voda, tlo i hrana moraju se pratiti metodama koje odgovaraju svakom od tih medija. AQI je vrlo koristan pokazatelj onoga za što je napravljen, ali nije univerzalni detektor onečišćenja.